Vienac za rodoljubive Hrvatice

Kada je riječ o pokretanju časopisa Vienac, već u proglasu prvoga broja 1869. razvidno je da u okviru uredničke politike među ciljanom čitateljskom publikom posebno mjesto zauzimaju i žene, pa će se u pozivu za pretplatu za sljedeću godinu naglasiti da je Vienac „za naše današnje obrazovanije obćinstvo gradsko, za inteligenciju raspršanu po narodu, a najpače za rodoljubive Hrvatice, u kojih se sve više budi svjestna ljubav prema narodnomu jeziku kao i svim ostalim narodnim svetinjam“. Pritom treba imati na umu da su u okviru razmatranja o književnosti žene, unatoč ranijim preporoditeljskim svesrdnim prihvaćanjima žena kao autorica ukoliko su bile nacionalne osviještene i u svojim djelima promicale nacionalne preporodne ideje, i dalje shvaćane većinom kao čitateljice, a kao i u periodici iz ranijih godina 19. stoljeća prijekori ženama jer čitaju stranu literaturu zanemarujući i/li nepoznavajući dosege hrvatske književnosti, u Viencu su i dalje zastupljeni. Usporedbom s periodikom iz ranijega razdoblja 19. stoljeća jasno je da je i retorika upućena ženama često slična, a žene i dalje stoje u sferi privatnoga, kao supruge, majke i domaćice; njihove mogućnosti sudjelovanja u javnom životu su pasivnoga ili indirektnoga karaktera, a prvenstveno nacionalno osviještenim odgojem djece sudjeluju u konstituiranju hrvatskoga modernog društva. No važan je iskorak koji Vienac poduzima u okviru rasprave o ženskom pitanju, aktualne i u ostatku Europe, pa kroz sva godišta izlaženja objavljuje niz članaka koji se bave ženskom problematikom. Već u prvom godištu Vienca javlja se niz članaka koji ukazuju na teme kojima će se i poslije baviti njegovi autori, pri čemu se može govoriti o trima pristupima: teorijskom, historiografskom i obrazovno-praktičnom, koji su u pojedinim člancima istodobno i podjednako zastupljeni, a tematski se većinom odnose na obrazovanje žena, žensku emancipaciju i položaj žene u društvu.

Svoj prvi urednički broj Šenoa je posvetio Cvijeti Zuzorićevoj

Isječak teksta o slobodi žena u prvom godištu Vienca (1869)

Još je časopis Neven pedesetih godina 19. stoljeća uveo u javni prostor pitanje obrazovanja žena, no ono je u doba nepostojanja javne institucionalizacije školstva bilo u velikoj mjeri usmjereno na ulogu žena kao supruga, majki i domaćica, uz neizostavni naglasak na nužnosti nacionalne identifikacije. Međutim, tekstovi u Viencu nastaju nakon institucionalizacije javnoga školstva za žene i to otvaranjem Više djevojačke škole 1868. te više od dva desetljeća poslije, 1892, Prvoga ženskoga liceja. Javna rasprava u Viencu polazi od pitanja o najadekvatnijem načinu obrazovanja žena. No, iako će se autori o tome različito očitovati, pa će jedni, na tragu Nevenovih autora, vezati adekvatnost obrazovanja za bolje izvršenje uvriježenih ženskih rodnih uloga, a drugi smatrati da ženama treba omogućiti obrazovanje kojim će steći konkretna zvanja kojima će sebi osigurati ekonomsku neovisnost, bit će složni da je obrazovanje žena nužnost i da mora biti što dostupnije, i to za sve slojeve društva, prikladna trajanja i raznovrsnije osmišljeno.

Marija Jurić Zagorka / Izvor LZMK

Marija Jambrišak

Jagoda Truhelka

Ženska emancipacija
na stranicama Vienca

Kada je riječ o ženskom pitanju, odnosno o ženskoj emancipaciji, važno je istaknuti da uredništvo Vienca prepoznaje aktualnost teme ne samo u europskom nego i u hrvatskom kontekstu, pa već u 30. broju prvoga godišta u okviru članka O slobodi žena stoji izraz žaljenja što se ne može toj temi posvetiti onoliko prostora koliko ga ona zaslužuje, posebice s obzirom na to da: „Žensko se pitanje u današnje doba tako živo razpravlja, toliko se o njem govori i piše, da mu se nemogu oteti ni najokorjeliji konzervativci, da ga neznadu ušutkati ni najrječitiji zagovornici mužkaračkoga preimućtva.“ No Vienčevi autori nisu tek prenosili znanstvene rasprave ili vijesti iz inozemne periodike već su ih kritički promišljali, obrađivali i prilagođavali hrvatskim prilikama. Tako je tema ženske emancipacije u Viencu usklađena s hrvatskom problematikom te najuže dovedena u vezu s obrazovanjem i ekonomskom neovisnošću žene, pa se primjerice već u prvom godištu Ivan Perkovac zalaže za obrazovanje koje će omogućiti ono što naziva gospodarskom emancipacijom žena, opravdavajući to činjenicom da postoji velik broj neudanih žena kojima se mora omogućiti da „samostalno i poštenim načinom“ same sebe uzdržavaju.

Od širega historiografskog značaja jesu predavanja koja su se u Zagrebu, ali i drugim hrvatskim gradovima, održavala za žene, a koja Vienac prenosi u cijelosti. Zagrebačka predavanja za žene održavala su se od jeseni 1869. do zime 1871, a u tom razdoblju Vienac objavljuje sveukupno četrdeset predavanja, koja su pokrivala širok raspon tema: od književnosti, ekonomije, prava, biologije, medicine pa do upoznavanja s najsuvremenijim znanstvenim teorijama poput one darvinističke, što ukazuje na važnu činjenicu da teme nisu u velikoj mjeri prilagođavane onima smatranima „ženskim temama“.

Kada je riječ o tranziciji žena iz pasivne pozicije čitateljica u aktivne sudionice književnoga života kao autorice, tijekom izlaženja Vienca zamjetan je njihov kvantitativan, ali i kvalitativan porast u odnosu na raniju žensku književnu produkciju. I taj podatak govori u prilog promjeni dinamike društvenih odnosa dostupnošću obrazovanja za žene, jer upravo među prvim autoricama koje se javljaju u Viencu jesu obrazovane učiteljice i pedagoginje koje su ostavile dubok trag u različitim oblicima hrvatske znanosti, kulture i književnosti, poput Marije Fabković, Marije Jambrišak ili Milke Pogačić. U obrazovanju treba tražiti i jedan od uzroka za zamjetan odmak od žanrova, motiva i tema koje su zaokupljale njihove prethodnice u prvoj polovici 19. stoljeća. U tom smislu treba izdvojiti jedan od prvih tekstova iz pera autorice, i to nacionalno-politički angažiran putopisni zapis glumice i spisateljice Ivke Kralj iz 1875. o gostovanju Hrvatskoga narodnoga kazališta u Dubrovniku, kao i njezin historiografsko-biografski članak o Hrvatskom narodnom kazalištu i Ivani Bajzi Slavikovoj iz 1882. ili pak članak Marije Jambrišak Žene prema družtvu te razno jim djelovanje iz 1880. Počevši kao sedamnaestogodišnjakinja u doba Šenoina urednikovanja, Milka Pogačić je u Viencu u razdoblju od 1877. do 1888. objavila čak tridesetak priloga − većinom pjesama, o kojima se može govoriti kao o početku ženskoga pisma u hrvatskoj književnosti. Od kraja 80-ih godina javljaju se autorice u nešto većem broju, mnoge koje će ostaviti traga u razvoju hrvatskoga društva, poput primjerice Jagode Truhelka ili Marije Jurić Zagorke.

Prijevodi stranih autorica

Uredništvo Vienca također donosi prijevode stranih autorica, poput primjerice više pripovijetki engleske autorice Ouide, pravoga imena Maria Louise Ramé, ili pak dulje pripovijetke francuske autorice Pauline Marie Armande Craven Cvjetangja, koju je prevela Gjena Vojnović, koja u Viencu više od desetljeća objavljuje književne priloge pod pseudonimom Kristijana Solvejgs.

Sumirajući prinos Vienca za bolje pozicioniranje žene u društvu, kulturi, znanosti i umjetnosti, napose književnosti, može se reći da je on bio neupitan. Otvarajući brojna pitanja o nužnosti i adekvatnosti ženskoga obrazovanja, ženskoj emancipaciji, objavljujući priloge iz pera autorica, biografije ili prijevode ženskih autorica kao oprimjerenosti ženskoga ravnopravnoga društvenog i kulturno-književnog prinosa, Vienac je za žensko pitanje pokušao senzibilizirati građansku, obrazovanu javnost koja je mogla utjecati na društvene promjene. Istodobno treba imati na umu da se čitavo 19. stoljeće hrvatsko moderno društvo konstituiralo na patrijarhalnim osnovicama, a obitelj kao jedan od njegovih nosivih stupova ovisila je o predanosti žene, kojoj je, kako se smatralo, po zakonu prirode briga za obitelj jedina svrha i njezin glavni djelokrug. Zbog toga i većina Vienčevih autora kada zagovara ideju obrazovanja za žene koje bi ih osposobilo za samostalno zanimanje ili žensku ekonomsku neovisnost u okviru rasprave o ženskoj emancipaciji, svoje ideje, koje bi se mogle smatrati naprednima, ne usmjerava prema ženama općenito već samo prema onim ženama koje se zbog različitih razloga nisu udale. Govoreći o književnosti, u Danici i ostaloj ranijoj periodici nerijetko se mogao iščitati stav autora članaka da se bavljenje književnošću ženama treba tolerirati ukoliko to rade u slobodno vrijeme nakon što su ispunile obiteljske dužnosti i ukoliko je svrha njihova rada edukativnoga karaktera, namijenjena ponajprije marginaliziranim skupinama − ženama, mladeži i djeci. No može se zaključiti da je uređivačka politika Vienca sustavno tijekom 35 godina izlaženja pokazala neslaganje s tako uskim okvirom shvaćanja ženskoga bavljenja književnošću te da su ženski prilozi razmatrani i ocjenjivani istim književnoestetskim mjerilima kao oni iz pera muškaraca, posebice u doba Šenoina urednikovanja, pa je zanimljivije dalju raspravu i književnopovijesno istraživanje o autoricama koje objavljuju u Viencu usmjeriti pitanju zbog čega su neke od njih prepuštene potpunomu književnohistoriografskomu zaboravu, a književnost drugih se dugo smatrala ili se još smatra drugorazrednom, nižom, trivijalnom odnosno manje književnoestetski vrijednom od one koju stvaraju Vienčevi muški autori.